Skrivanje prokazivača

Godišnja Konferencija i Sastanak Udruženja Europskih pravnika Berlin
4. lipnja 2016.
Benefit Cost Analiza istraživanja, razvoja i inovacija infrastruktura
16. ožujka 2017.

Skrivanje prokazivača

lustracija

Vijenac 589

Društvo
Uz münchensku presudu Perkoviću i Mustaču

Skrivanje prokazivača

Kristina Gogić

Godinama su kršena ljudska prava onima koje je zatvarala i proganjala Udba u Jugoslaviji i inozemstvu, a oni ni danas nemaju pravo znati tko ih je, imenom i prezimenom, proganjao i zatvarao, tko ih je izdao surađujući s tajnim službama. Zato je najvažniji dio u postupku lustracije – otvaranje arhiva

Nije li sramota da je postupak lustracije u Hrvatskoj započela Njemačka? Kako kaže stara latinska izreka, ponavljanje je majka znanja, pa je neke izrazito bitne činjenice potrebno i ponoviti. …

Početkom kolovoza napokon smo dočekali (zasad nepravomoćnu) presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kojom su osuđeni na kaznu doživotnog zatvora zbog kaznenog djela planiranja i pripreme odnosno izdavanja naloga za planiranje i pripremu ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Bavarskoj u Njemačkoj. Nažalost presudu nije donio sud u Hrvatskoj, nego je suđenje održano u Njemačkoj prema mjesnoj nadležnosti jer je kazneno djelo počinjeno u Njemačkoj. Svjedoci smo bili sramotnoga zakona koji je Milanovićeva Vlada donijela samo nekoliko dana prije pridruživanja Hrvatske EU, kojim se pokušalo spriječiti izručenje tog dvojca Njemačkoj na temelju europskog uhidbenog naloga. Tada izglasanim Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU, tzv. Lex Perković, onemogućena je primjena europskog uhidbenog naloga za zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. Taj zakon bio je protivan zakonodavstvu EU s kojim smo morali uskladiti sve zakone prije ulaska u EU. Zbog toga zakona Hrvatskoj su gotovo uvedene sankcije, od čega je EU odustala tek kada je doneseni zakon izmijenjen, a izmjene su na snagu stupile 1. siječnja 2014. Istoga dana Perković i Mustač lišeni su slobode. Treba li spominjati pogreške hrvatskoga pravosuđa nakon uhićenja, gdje je Županijski sud u Zagrebu odlučio udovoljiti njemačkom zahtjevu za Perkovićevim izručenjem, a Županijski sud u Velikoj Gorici odlučio je odbiti zahtjev za Mustačevim izručenjem utvrdivši da je u tom predmetu nastupila zastara?! Na kraju su izručeni Njemačkoj, Perković u siječnju, Mustač u travnju 2014.

Nije li sramota da je postupak lustracije u Hrvatskoj započela Njemačka? Kako kaže stara latinska izreka, ponavljanje je majka znanja, pa je neke izrazito bitne činjenice potrebno i ponoviti. Taj događaj govori mnogo o sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj, nimalo blistavoj. Mentalitet u Hrvatskoj sklon je zaobilaženju zakonskih propisa bez sankcija, ali sada je na sreću tu Europska Unija, pa to više baš i nije moguće. To je zapravo komunistički mentalitet, represivan, a znamo i sami da mentalitet nije moguće promijeniti preko noći, promjena će se možda dogoditi čak u trećoj ili četvrtoj generaciji. Ali je bitno da do nje dođe i zato treba uvijek iznova govoriti o pojmu lustracije i rasvjetljavati važnost donošenja tog zakona: prije svega, zbog budućnosti i novih generacija; da njima bude bolje nego nama.

Skriveni arhivi SDP-a

Da je na vrijeme donesen Zakon o lustraciji, postupak o kojem je riječ vodio bi se u Hrvatskoj, i to već odavno. Taj zakon trebalo je donijeti odmah po završetku Domovinskog rata i sve bi bilo mnogo jasnije, mogli bismo kao država krenuti naprijed, ne bi bilo podmetanja, obično u vrijeme predizbornih kampanja, o tome da je netko radio za Udbu, nego bi se to znalo nakon provedenih sudskih postupaka. Ovako ne možemo ni za koga tko nije pravomoćno osuđen reći da jest radio za Udbu, kao što ni sada ne možemo reći da su Perković i Mustač planirali i pripremali ubojstvo Stjepana Đurekovića jer presuda nije pravomoćna.

Zakašnjenje je veliko, mnogi se pitaju je li danas uopće moguće provesti lustraciju. Mislim da nije kasno jer još postoje arhivi koji nisu dostupni javnosti; dakle nije sve uništeno ni kontaminirano, na što ukazuje činjenica da SDP drži zatvorene arhive koji nisu dostupni javnosti nego uz poseban zahtjev pojedinaca uz navođenje svrhe zašto je traženi dokument potreban, moguće je neki dokument iz arhiva dobiti, ako to odobri odgovorna osoba iz iste stranke (informaciju sam dobila osobno od gospodina Miroslava Tuđmana, koji je o tome dok je HDZ bio u oporbi postavio SDP-u zastupničko pitanje na koje nikada nije dobio odgovor).

Čišćenje dokumenata

Dakle, možemo samo nagađati, reći: priča se…, čula sam… i slično jer ne smijemo tvrditi da je neka osoba počinila kaznena djela dok joj pravomoćnom sudskom presudom nije utvrđena krivnja; svima je poznata presumpcija nevinosti. Stoga možemo samo pretpostaviti, ne i tvrditi, da su pojedini pripadnici i suradnici bivše tajne službe raspoređeni u Hrvatskoj u političkim strankama, ne samo lijevoga političkog opredjeljenja, nego i u svim ostalim političkim strankama, kao i u tajnim službama, što je izrazito opasno. Nemalo puta upitala sam se: zar određeni djelatnici hrvatskih tajnih službi misle da su jedini na svijetu? Pa svaka zemlja ima svoju tajnu službu koja također provjerava ljude; npr. kada podnosimo zahtjeve za vizu za neku državu, njihova tajna služba sigurno provjerava zadovoljavamo li njihove kriterije za ulazak u zemlju. A tajna služba bi se trebala baviti otkrivanjem počinitelja kaznenih djela, a ne njihovim prikrivanjem.

Primjerice, njemački list Fokus pozivajući se na povjerljive izvore u bavarskom Pokrajinskom uredu za suzbijanje kriminaliteta objavio je 2011. informaciju da hrvatska Sigurnosno obavještajna služba (SOA) prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju svjesno uništava dokumente s potpisom Josipa Perkovića, koji su dokazni materijal o njegovoj odgovornosti u određenim kaznenim djelima. No presuda Krunoslavu Pratesu, također donesena u Njemačkoj, a postala pravomoćna 2009, potvrđuje da je osuđeni Prates upravo Josipu Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru u kojoj je tiskan iseljenički tisak, a Perković je te ključeve predao nepoznatim osobama koje su ubojstvo počinile. Kada je presuda postala pravomoćna 2009, izdan je međunarodni uhidbeni nalog za Perkovića i Mustača, kao i Ivana Lasića i Borisa Brnelića. Ako su dokazi i uklonjeni u Hrvatskoj od strane SOA-e, nije bilo moguće zanemariti pravomoćnu sudsku odluku kojom je osuđen Prates.

Hrvatska i Slovenija jedine su postkomunističke zemlje članice EU u kojima nije provedena lustracija. To ukazuje na nedostatak političke volje u Hrvatskoj za nužne promjene, priličnu nezainteresiranost za izrazito bitno pitanje: Što stoji iza toga? Što je zapravo lustracija? I sama sam ne jednom bila u velikoj dvojbi treba li provesti lustraciju s obzirom da je prošlo više od 25 godina od raspada Jugoslavije, pa sam se pitala koga ćemo sada lustrirati? Većina ljudi koji su radili i surađivali s Udbom u mirovini su ili pred mirovinim ili su umrli, pa dok donesemo taj zakon za pet godina ili kad već, nećemo imati komu suditi. Münchenska presuda, iako je nepravomoćna, izrazito je važna i znak je Hrvatskoj da mora započeti s postupkom lustracije jer još postoje osobe koje nisu odgovarale za kaznena djela počinjena u prošlosti. U Njemačkoj u postupku lustracije nije mnogo ljudi osuđeno na zatvorsku kaznu, nego je velika većina morala napustiti javne dužnosti nakon što im je utvrđena krivnja, odnosno nakon što je dokazano da su radili ili surađivali sa STASI-jem. Dakle, to je osnovna svrha lustracijskoga postupka.

Najvažniji dio u postupku lustracije jest otvaranje arhiva. U slobodnoj i demokratskoj državi ne bi smjelo biti zatvorenih arhiva, a u Hrvatskoj postoje arhivi koji nisu dostupni javnosti. Zašto? Tko štiti bivše djelatnike i suradnike Udbe? Što ćemo saznati kada ti arhivi budu otvoreni za javnost? Koliko će ljudi morati napustiti javne dužnosti koje obnašaju u Republici Hrvatskoj, a komu će biti zabranjeno javno nastupanje? Hoćemo li ikada dobiti odgovore na ta pitanja?

U Hrvatskoj vlada veliko neznanje o tome što je zapravo lustracija. Mogućnosti provođenja lustracije sa stajališta ljudskih prava, europskog i međunarodnog prava su velike. Što čovjek više proučava građu, izvore, zakone postkomunističkih zemalja koje su lustraciju provele, to postaje sve čvršćeg uvjerenja da zakon mora biti donesen i da mora biti osnovana ustanova u kojoj će biti pohranjena arhivska građa dostupna javnosti. Pretpostavljam da neznanje o tome što je lustracija u Hrvatskoj nije slučajno, nego rezultat ciljanog rada bivših djelatnika i suradnika Udbe. Tko bi zapravo od njih želio da se sazna tko su? I sami su svjesni koje bi posljedice za njih nastale po njihovu razotkrivanju.

Također, potrebno je naglasiti da je riječ o kršenju ljudskih prava onih koji nemaju pravo vidjeti svoj tajni spis u kojemu je opisano tko ih je izdao i prokazao, te da prokazivači zapravo prolaze bez sankcija i, što je najgore, vrlo vjerojatno obnašaju dužnosti i javne funkcije u Hrvatskoj. A u Hrvatskoj vlada atmosfera da bi se donošenjem tog zakona prekršila ljudska prava ljudima koje bi on obuhvatio, što je potpuno pogrešna predodžba.

U svakom slučaju već niz godina kršena su ljudska prava onima koje je zatvarala i proganjala Udba u Jugoslaviji i inozemstvu, a oni ni danas nemaju pravo znati tko ih je, imenom i prezimenom, proganjao i zatvarao, tko ih je izdao i surađivao s tajnim službama. Pitanje glasi: komu su ovdje kršena ljudska prava? Mislim da je sada to potpuno jasno, rasvijetljeno, samo se mora staviti u pravni okvir koji sve obvezuje pa da svi postanemo svjesni što se događa ako ne poštujemo zakon, odnosno zakonom propisane sankcije.

P.S. Presuda Perkoviću i Mustaću je postala pravomoćna u svibnju 2018. godine.