Lustracija okončava komunizam

lustracija
Modeli lustracije u postkomunističkim zemljama
1. listopada 2015.
lustracija
Važnost Benefit Cost Analize u odlučivanju
12. ožujka 2016.

Lustracija okončava komunizam

lustracija

Vijenac 574
Society

LUSTRACIJA OKONČAVA KOMUNIZAM

Zakon o lustraciji: je li prekasno?

Bez zakona o lustraciji mnoga pitanja ostat će bez odgovora. Postojat će sumnje, šaputanja, javne tajne i klevete. Ali osobe koje su zatvarane nikada neće saznati istinu o tome tko ih je prokazao i po čijem su nalogu proganjane. Prošlost će ostati neraščišćena.

Posljednjih nekoliko tjedana opet smo svjedoci okršaja političkih stranaka oko lustracije. Ali tu se odmah postavlja pitanje – bi li donošenja zakona o lustraciji uopće smjelo biti ideološki motivirano? U Hrvatskoj i dalje samo jedna strana političkoga spektra o njemu kao izglednoj opciji govori, druga mu se rezolutno protivi i kao rezultat svega toga, zakon o lustraciji u Hrvatskoj i dalje ne postoji. Jedno od pitanja koje se posljednjih dana povlači po medijima jest je li prekasno da se, nakon dvadeset i pet godina postojanja samostalne hrvatske države, Zakon o lustraciji donese. Odgovor je ne, nije prekasno; zapravo tek se donošenjem lustracijskog zakona zatvara razdoblje komunizma u potpunosti. To možda može čudno zvučati hrvatskoj javnosti jer neki već tumače da je razdoblje komunizma u Hrvatskoj samo po sebi završilo s obzirom da Hrvatska postoji sada već četvrt stoljeća. Ali odgovor je opet ne; razdoblje komunizma nije završilo jer nije provedena lustracija. Nekada je za potpunu promjenu sustava, a poglavito svijesti naroda iz komunističkog u demokratski u svim segmentima društva potrebno nekoliko generacija. Promjena će se vidjeti možda u drugoj, možda u trećoj ili čak u najgorem slučaju u četvrtoj generaciji hrvatskoga društva. Ali bitno je da do promjene dođe, da Hrvatska ne ostane u tami i sjeni komunizma jer će mnoga pitanja ostati bez odgovora, postojat će sumnje, sudske tužbe u kojima će se dokazivati je li neka osoba bila u Udbi ili s njome surađivala itd.

To su sve nepotrebni sudski troškovi, nepotrebno sramoćenje, koje omogućava da se i dalje pronose neistine i laži, sve dok ne saznamo istinu otvaranjem tajnih spisa. Riječ je o kršenju ljudskih prava osoba koje su zatvarane i proganjane u komunističkom sustavu. One imaju svako pravo saznati istinu o tome tko ih je prokazao, a po čijem su nalogu proganjane i zatvarane. Uostalom, zašto zakon o lustraciji nema Hrvatska, a gotovo ga sve druge postkomunističke zemlje imaju? Otkud ta slučajnost? Izradi nacrta zakona o lustraciji treba pristupiti pažljivo, a ne donositi ga samo radi toga da bude donesen. Što se njime želi postići? Samo to da, kad on bude proveden, osobe koje su kršile ljudska prava u komunizmu budu uklonjene iz javnoga života Republike Hrvatske jer one javnim nastupima mogu utjecati na javnost. A to Hrvatsku vraća u prošlost. Takvim osobama treba zabraniti obnašanje javnih dužnosti, što bi tim zakonom trebalo biti i propisano.

Kretanje prema istini

Uopće nije bitan vremenski rok u kojemu će taj zakon biti donesen, nego njegova kvaliteta, svrha i učinkovitost. Sudeći prema praksi zemalja koje zakon imaju, vremenski rok u kojemu je stvaran vrlo je različit. Njemačkoj su trebale dvije godine za stvaranje nacrta zakona i njegovo donošenje, a u Poljskoj je sam postupak trajao mnogo duže, gotovo devet godina, jer je ustavni sud dvaput zakon ukidao i vraćao ga na izmjene. Postupak lustracije općenito vrlo je opsežan, a o njemu istovremeno u našem društvu vlada veliko neznanje i javnost većinom ne zna što točno znači lustracija. Prije svega potrebno je obrazovati javnost održavanjem okruglih stolova, javnih tribina i sličnih događanja, te na taj način informirati javnost o pojmu lustracije te zašto je taj zakon nužno donijeti. Nakon toga potrebno je pristupiti izradi nacrta zakona te održati javnu raspravu o njemu. No sve navedeno neće imati smisla ukoliko ne postoji politička volja stranaka na vlasti koje će odlučiti hoće li ući u postupak izrade nacrta zakona i njegova izglasavanja. Bez političke volje nije moguće donijeti zakon jer u redovitim postupcima, kao što je poznato, zakone predlaže Vlada Republike Hrvatske, a donosi ih Hrvatski sabor. I stranke na vlasti morale bi biti upoznate s time da je lustracijski zakon nužno donijeti jer bez istoga država neće doživjeti gospodarski rast. Naime, gospodarski procvat doživjele su sve postkomunističke zemlje u kojima je provedena lustracija. Ali to svakako ne bi trebao biti glavni motiv. Srž cijeloga postupka svodi se na raščišćavanje prošlosti i kretanje prema istini. Stoga bi istim zakonom trebalo osnovati ustanovu u kojoj bi bili pohranjeni svi dokumenti pronađeni u lustracijskom postupku, bilo da su ih pronašle i prijavile privatne osobe, bilo javna tijela, dakle bilo tko sa saznanjem o njihovu postojanju. Svi tajni spisi tada bi bili dostupni javnosti, naravno, uz neke iznimke, koje bi također propisivao zakon.

Uzorna Njemačka

Istim zakonom, prema uzoru na poljski i njemački, bilo bi potrebno obuhvatiti razdoblje od Drugoga svjetskog rata do 1989, čime bi bilo osuđeno i razdoblje fašizma i ostalih totalitarnih sustava koji su postojali na području današnje Republike Hrvatske. Iz navedenoga proizlazi da „antifašističke snage“ u Hrvatskoj mogu biti mirne što se tiče zaštite njihova interesa jer će istim zakonom biti otvoreni svi postojeći tajni spisi koji obuhvaćaju navedeno razdoblje i suspektne osobe iz tog razdoblja, ukoliko bi to bilo moguće s obzirom na protok vremena. Posebno treba istaknuti da, primjerice, u Njemačkoj po provedenoj lustraciji zapravo nije bilo mnogo osoba koje su kažnjene zatvorskom kaznom u odnosu na broj postupaka koji su bili vođeni. Većina osoba koje su kršile ljudska prava, što je dokazano u postupcima, dobile su zabranu obnašanja javnih dužnosti u zemlji. Njemački zakon o Stasiju i njihovim zapisima jako je dobar primjer zakona o lustraciji i način na koji je proveden u Njemačkoj te njegova važnost za državu, kao i važnost Ureda saveznog povjerenika za Stasijeve spise, izuzetno je velika. To bi bio dobar model prema kojemu bi se mogla provesti lustracija u Hrvatskoj. Nevjerojatno je u kojoj su mjeri dosadašnje hrvatske stranke na vlasti na neki način ignorirale europske rezolucije o osudi totalitarnih režima. Vijeće Europe donijelo je još 2006. rezoluciju 1481 u kojoj se snažno osuđuju masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima. Tu je i Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena 2009. na temelju koje je 23. kolovoza proglašen Danom za komemoraciju svim žrtvama tih režima. Doduše, u pravnom sustavu Republike Hrvatske postoji samo Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945–1990, donesena 2006, ali ne postoji nikakva zabrana obnašanja javnih dužnosti ljudima koji su kršili ljudska prava u Hrvatskoj u tom razdoblju ili surađivali s tajnim službama bivše Jugoslavije, dakle nema sankcija za te osobe.

Medijska izolacija

Potrebno je ovdje citirati članak 6. Rezolucije Europskog parlamenta: „Europski parlament žali što je dvadeset godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još bezrazložno ograničen u nekim državama članicama te poziva za pravni napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije, iako treba poduzeti korake kako bi se osiguralo da se taj proces ne bi zlorabio u političke svrhe.“ Očigledno je da političke stranke na vlasti baš i nisu bile posebno zainteresirane za donošenje lustracijskog zakona, premda europsko i međunarodno pravo govori koliko je nužno donijeti takav zakon i koliko je potrebno javnosti jasno predočiti što takav zakon donosi. U Hrvatskoj postoji i velik otpor medija koji bi trebali popratiti okrugle stolove i tribine o toj temi. Osim Glasa Koncila i nekoliko portala, o važnosti lustracije se ne piše. To teško može biti slučajno. Tako rasprave o tom pitanju ostaju na marginama jer ih medijska izolacija čini nebitnima.

Moć stranačke stege

Članak 16. Rezolucije EP ističe: „Europski parlament uvjeren je da je konačni cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, molbom za oprost i njegovanjem moralne obnove.“ Socijaldemokratska partija Hrvatske, kao pravni sljednik Komunističke partije Jugoslavije, još uvijek drži zatvorene za javnost arhive i spise te stranke, u koje se uvid dobiva uz posebnu dozvolu i navođenje točno određenih razloga. Oni se kao stranka izjašnjavaju protiv lustracije i proglašavaju taj postupak zastarjelim, lovom na vještice i osvetom, odnosno barem njihov predsjednik Zoran Milanović tim riječima izlazi u javnost. Ipak, neslužbeno, i pojedini članovi SDP-a također smatraju da bi bilo dobro donijeti lustracijski zakon. To zanimljivo ocrtava stanje političkih stranaka u Hrvatskoj, gdje pojedini članovi misle da bi nešto bilo dobro, ali sami ne mogu učiniti ništa, jer postoji stranačka stega. Poznato je da u svakoj političkoj stranci postoji ljevica i desnica bez obzira kojega je političkog predznaka stranka u cjelini. Ni u tome još nije dosegnuta određena razina demokracije jer kao država još učimo što je demokracija. Dvadeset i pet godina premalo je za dosezanje više razine demokracije upravo zato jer nije zatvoreno razdoblje komunizma u Hrvatskoj. Ono će biti završeno ne samim donošenjem zakona o lustraciji, nego tek po njegovu provođenju. Je li moguće da dužnosnici Republike Hrvatske, koji su od donošenja europskih rezolucija bili u mogućnosti ući u postupak izrade lustracijskog zakona, nisu upoznati s tekstovima tih rezolucija i njihovim preporukama? Je li riječ o neznanju, strahu, prikrivanju dužnosnika koji su kršili ljudska prava u komunizmu…? O čemu je zapravo riječ? Odgovore na ta pitanja nužno je saznati što prije, zbog čega novinari imaju jedinstvenu javnu zadaću postavljanja tih pitanja osobama koje obnašaju javne dužnosti u Hrvatskoj. Time bismo napokon saznali odgovore i njihovo stajalište o ovom izrazito važnom pitanju za razvoj demokratskog društva i zaštitu ljudskih prava, za budućnost Hrvatske.